35
years
v2_
 

Interview with Marko Gutic Mizimakov

An interview with Marko Gutić Mižimakov about his Summer Sessions 2019 project Cruising the Manifold Disoriented.

Ružičasti kapitalizam, recital i vizualni esej, kvir prostor, neke su od tema koje smo otvorili s ovim intrigantnim umjetnikom.

Marko Gutić Mižimakov umjetnik je koji radi i eksperimentira u medijima performansa, videa, animacije, teksta i instalacije. Artikulirajući pitanja u i iz tijela, te razlikujući pojmove digitalnog i virtualnog, njegova se praksa zalaže za uspostavljanje kritičkog diskursa o digitalnoj materijalnosti i afektima koje ista proizvodi. Svoj rad je predstavio na 11. Organu Vida u Zagrebu. Razgovarali smo o uvjetima proizvodnje ovakve umjetnosti, mogućem dijalogu s publikom, ali i tome što jest kvir prostor.

Predstavljate instalaciju na grupnoj izložbi Organa Vida u MSU i na izvedbi u kino Uraniji, unutar diskurzivnog programa - kako je do nje uopće došlo?

- Rad "Kruzajući mnogostrukošću, dezorijentiran." selektiran je na otvorenom natječaju festivala Organ Vida, početkom ove godine. Originalno radi se samo o izvedbi, no kustoski tim Organa Vida se zanimao za mogućnost neke postojanije iteracije na što sam pristao i tako je nastala instalacija. Ona se fokusira isključivo na privatne i zatvorene prostore, dok izvedba uključuje i javne, vanjske prostore.

Radi se o recitalu i vizualnom eseju – predstavite nam razloge odluke za upravo te umjetničke izraze.

- Rad je nastao u kontekstu Summer Sessions rezidencije V2 Instituta za nestabilne medije u Rotterdamu koju mi je omogućila udruga Metamedij iz Pule. Fokus njihovog programa je na raskršću tehnologije, znanosti i umjetnosti. Najčešće se na tom mjestu radi s praksama koje nastavljaju pozitivističko stajalište znanosti. To je vrlo čudan kontekst za umjetnika koji ne uzima produkcijske okolnosti i uvjete svog djelovanja zdravo za gotovo te čiji je fokus na pregovaranju tjelesnog i osjetilnog u odnosu na digitalno. Htio sam biti u kontaktu s kontekstom u kojem sam se našao pa sam tražio neki izravni medij, kao što je tekst. Shodno tome u odabiru vizualnog materijala odabrao sam raditi s algoritmom koji proizvodi sliku iz opisnih rečenica. Ono što mi je u tome bilo zanimljivo je to da slike koje algoritam proizvode zbog ograničenosti databaze ne uspijevaju biti realistične ili uvjerljive, ponekad je čak jako teško razlučiti što je uopće u slici. Tako sam tekst koji prati narativ promjena koncepta kvir prostora prožeo tim zamuljanim digitalnim impresijama.

Kakav je zamišljaj – kome se obraćate?

- Tijekom spomenute rezidencije sam shvatio da me, umjesto objašnjavanja i muke sa strejterima, više zanima ući u dijalog s različitim generacijama osoba s kvir iskustvima. Dijalog kojeg se dotičem i u tekstu: navigacija i pregovaranje prostora intimnosti u vremenu ružičastog kapitalizma. Kao što sam spomenuo, rad je nastao u Rotterdamu, na zapadu. Tamo kvir zauzima neki drugi prostor nego u Hrvatskoj, ali sličan proces komodifikacije se događa i ovdje, kao posljedica uvoza (tog ponajviše anglofonog) diskursa - što ne osuđujem sasvim, no mislim da nas zatvara i onemogućava neke druge potencijale koji postoje lokalno. U radu, obraćajući se u tom trenu zapadu, govorim o tome iz mjesta empatije, pišući o svojim osjećajima - što se često u kontekstu suvremene umjetnosti diskreditira. Mislim da je to moj utopijski pokušaj držanja tog mjesta mogućnosti za takav istup.

Očekujete li dijalog s javnošću ili je taj "san" napušten?

- Ovisi na koju javnost mislimo. Svjestan sam da moj rad nije zanimljiv široj javnosti, ali ga to nikako ne čini manje vrijednim ili bitnim. Ne čini ga ni više vrijednim, već samo specifičnim. Mislim da će se dijalog s publikom koja je zainteresirana za ovakvu vrstu prakse sigurno dogoditi, a uvijek postoji i kontingencija događaja.

Tema je politična – prikaz kvir (queer) prostora i osjećajnosti. Možete li nam odrediti i pojasniti sintagmu "queer prostor"?

- Krenuo sam naglo dati odgovor, ali sam se zaustavio. Spotaknuo sam se u trenu kada sam htio opisati kvir prostor, ali to uopće nije lak zadatak. Inzistirao bih na tome da je kvir otvoreni termin, te da je upravo njegova karakteristika izmicanje diskurzivnom, opisnom. Izmicanje formulaciji. Prejednostavno bi bilo reći da se radi o nečem alternativnom ili o disruptivnoj sili koja narušava dominantni narativ. Čini mi se da su sve te definicije zapravo iz rakursa dominantnog narativa. Prostori o kojima govorim su nekada imali tu neuhvatljivu karakteristiku, i neka mjesta je još uvijek imaju. No u trenu kada smo se prepoznali kao gejevi i lezbijke, ta poroznost se zatvorila. Iako u radu govorim o kruzingu, parkovima, štajgama, saunama, Bergheinu itd., govorim o gubitku "kvir prostora" kao posljedice komodifikacije LGBTQ+ te proliferacije dating appova. Kvir prostor bi u tom slučaju bio prostor dodira i intime mimo ne samo heteronormativnog, već i homonormativnog. Dodir koji izmiče kodificiranju.

Koji su to prostori u Hrvatskoj i koliko su poznati, barem tom dijelu javnosti?

- Ako misliš na kruzing, štajge parkove i slično - naravno da ih ima, i naravno da ih zajednica koja ih koristi može prepoznati. Što se tiče pak kvir prostora… malo teže, ali možda je samo meni nepoznato, a siguran sam i da se neke druge osobe ne bi složile sa mnom.

Tvrdite ili pokazujete da su ti prostori učinili kvir susrete još prekarnijima nego prije. Što to točno znači?

- Preciznije govorim o komodifikaciji, privatizaciji intime. Iako uvijek netko zarađuje na vašoj/našoj marginaliziranosti, sada je to eksplicitnije, direktnije. Netko zarađuje na našoj usamljenosti pod premisom da stvara prostor za specifičnu grupu ljudi. Često ih se opisuje kao prostori slobode, a radi se o kontroliranim prostorima i sa strogim protokolima i jasnim granicama tko ima, a tko nema pristup njima.

Implicirate u svojemu uvođenju u rad da postoji "ružičasto tržište" i da se LGBTQ+ identitet komodificirao – možete li pojasniti što to znači i, u konačnici, postoji li nekomodificirani identitet?

- Identitet u kapitalizmu funkcionira kao agent komodifikacije. Mislili smo da možemo ostati izvan kapitalizma jer naši identiteti nisu fiksni, no i dalje inzistiramo na tome da ih imenujemo jer je to jedini način na koji možemo pregovarati s dominantnim diskurzom. Kapitalizam je brz, brži od ritmova promjene naših identiteta. To je brzina u kojoj nismo sigurni tko točno određuje taj naš identitet, mi ili product placement u postu nekog influencera?

Koliko i na koji način se taj "dominantni" pogled adaptirao u odnosu na ta označena, prozvana tijela koja su morala pribjegavati raznim emocionalnim i fizičkim "kruzinzima"? Možemo pitanje lokalizirati....

- Ugledajući se na taj "progresivni" zapad, lokalno, jedan dio tog ‘dominantog’ pogleda se adaptirao tako što se uvela problematična ideja allyshipa, a uveo se i model "tolerancije". Koliko je to promijenilo dinamiku moći mi je teško reći. S jedne strane, za neke malo privilegiranije od nas, smirio se osjećaj opasnosti bar na neko vrijeme, ali mislim da se ne radi o linearnom procesu. Zadnjih nekoliko godina života u Zagrebu imao sam osjećaj da sam "siguran", ali kako trenutno živimo u stanju akutnog stresa, stvari pucaju. Nedavno sam bio izložen fizičkom napadu u ulici u kojoj živim.

Kakav je život u ovoj pandemiji slobodnog umjetnika i što se ima reći o uvjetima proizvodnje u skoroj budućnosti – vaše umjetnosti?

- O uvjetima ništa optimistično. Nisam ispunjavao uvjete za podršku tijekom pandemije, a moji prijatelji i kolege koji jesu, dobili su iznos koji je ispod minimalca. U međuvremenu je izašlo sto natječaja koji traže da umjetnici prikazuju kako provode vrijeme u samoizolaciji, kao da je to nešto glamurozno ili drugačije od toga kako to rade ostali. A rijetko koji od tih natječaja financijski podržava umjetnike. Dakle logika proizvodnje ostaje ista. O pandemiji je zapravo prerano govoriti, tek ćemo vidjeti posljedice. Sadašnjost slobodnog umjetnika je uvijek prekarna, a sada se to radikaliziralo.

Kako biste opisali svoj umjetnički i politički svjetonazor?

- Sada kada sam izgovorio sve one stvari o kviru, teško mi je reći kvir. Kako se ne fiksirati? Moja najdraža mentorica Nicole Hewitt za sebe kaže da uvijek vidi smisao biti manifestno feministkinja, pa recimo u ovom prolaznom trenutku onda to tako: manifestno kvir.

A kako estetski, intimni – kako biste ga opisali?

- Ne vidim umjetnost, estetiku, politiku ili intimu kao odvojene, autonomne segmente stvarnosti, tko može reći gdje jedno prestaje, a drugo počinje? Radi se o procesima i funkcijama koje nisu samo povezane već i vrlo, vrlo strukturalno zapetljane. Stoga ponavljam: manifestno kvir!

Kakav je vaš, nazovimo ga - generacijski pogled - na društveno stanje u Hrvatskoj?

- Iz vida umjetnika s nezavisne scene dio sam generacije koja se nalazi na terenu ljudi koji su tu scenu sagradili iz nule, a počeli su kada su bili mojih godina ili nešto mlađi. Sada kada su u svojim kasnim četrdesetima, i dalje u vrlo prekarnim i neafirmiranim pozicijama, teško im je držati taj prostor, a teško im je i pustiti taj prostor. S jedne strane vidim se u kontinuitetu te generacije, no prisiljen sam pronaći neko drugo mjesto za djelovanje što je iznimno teško budući da su prilike za javno financiranje toliko male. Nisam jedini, ima nas veći broj i svi do jednog zaslužujemo biti podržani. A institucionalno...

Koliko i na koji način pratite pop kulturu, modu i koliko su vaši radovi informriani određenim aspektima isto tj.što je vama, kao umjetniku – pop?

- Pop je zvuk balončića koji pukne kada pristigne na površinu vode. Modu ne pratim, ali mogu ti reći nešto više o vrlo problematičnom tretmanu umjetnika i umjetnosti od strane Muzeja Suvremene Umjetnosti u Zagrebu. (smijeh)

From: https://gloriaglam.hr/gg-talk/govorim-o-komodifikaciji-privatizaciji-intime-netko-zaraduje-na-nasoj-usamljenosti-1782

Document Actions
Document Actions
Personal tools
Log in